Piše: Ivo Andrić (da sam još tu)
Gledam ovaj današnji svijet i ne mogu da se ne zapitam – gdje su nestale tišine?
Nekada je vrijeme teklo kao rijeka ispod mosta. Danas – sve juri, sve trepće, sve viče. Ljudi nose svijet u džepu, ali kao da ih nikada nije bilo više izgubljenih.
U moje doba, tišina je bila prostor za misao, a čekanje – oblik mudrosti. Danas se čekanje smatra porazom, a tišina – sumnjivom. Sve mora biti odmah, sve mora biti vidljivo, svi moraju znati sve. A ništa se zapravo ne zna.
Šetao sam nekim od ovih virtuelnih ulica – kažu “mreže” se zovu. Zanimljivo ime. Mreže. U njih se ljudi ulove sami. Po sopstvenoj volji. Riječ postade lagana, slike brze, a čovjek… plitak.
Ali ipak, najveće iznenađenje mi nije brzina. Niti tehnologija. Niti to što djeca znaju više o ekranima nego o granama. Najveće iznenađenje mi je to koliko su ljudi, unatoč svemu, ostali isti.
I dalje traže toplinu pogleda. I dalje im srce zadrhti kad ih neko iskreno nazove svojim. I dalje, ma koliko maski nosili – žele biti voljeni. I žele da ostave trag.
Svijet je brži, sjajniji, bučniji. Ali duše – duše su iste. A to me, priznajem, tješi.
U nekom kutku kafane, star čovjek sa šeširom bi možda dodao:
„Promijenili su se telefoni, ali ljudi i dalje zovu kad im je teško.“
I bio bi u pravu.